Dok sjede u tami, smiju se i šapuću,
Među njima smijeh postaje štit;
Riječi razbijaju mrak kao svjetlost svijeće,
U svijetu gdje su se na smrt navikli kao na san
Pričaju o svemu što su vidjeli,
O licima u magli, o imenima koja polako blijede,
Uz smijeh koji im pomaže da izdrže,
U noći što se ne povlači pred jutrom
Papiri su puni riječi koje nitko ne čita,
Glasovi su tiši, ali još uvijek prisutni,
Kao tihi svjedoci prošlosti koju nikada neće zaboraviti,
Jer ono što prešućuju teže je od svakog priznanja.
Tko kaže da je hrabrost bez straha?
Oni šute, osmijehom prekrivaju boli,
Svjesni da će magla jednog dana odnijeti sve,
Ali sada, još uvijek, smijeh ih drži budnima, u noći što ne prestaje.